Piše: mr Slobodan M. Čurović Apis
Zastave vijore. Svi vijore. U gomili prate jedan drugog gledom, da ne bi slučajno ko oborio pogled, jer je vijorizacija srazmjerna revnosti. Pratnja velika i mala. Vjetar njiše Zastave, ihhhahhaj, koliko ig je.
Sloboda. Slobodni mediji, slobodan narod, sve slobodno.
Antene se tek povremeno okrenu i glavama svi kao prema suncokretu okrećemo se, okrećemo, okrećemo.
Analitičari analiziraju, studenti uz menze i pensioneri (munje nebeske) uz vlast, neovisne ulice, trgovi, tice, vazduh, sve neovisno. Unatoč svemu, u inat svemu.
Prvi ešalon smotrača smotri vrijedno da se ne bi drugi ešalon zagubio, stopio, gledajući zastave.
Kandidati za treći ešalon nestrpljivo se nadmeću, jakaju u dokazivanju pred glasačkim kutijicama, ko će bolje, ko će jače, više, da zagrmi ko će da privuče pažnju, ko obećava da bude predložen za kazivača, da kazuje druge, koji nedovoljno smotre u zastave i okreću se antenama.
Iz analognog (shodno jasnoći) do digitalnog (sklonoj finoći) isinska sreća je zapljusnula lica.
Pjeva se iz svega grla, trijumfalno, sve je pobijeđeno, sigurnim krokom, ćer dotle, svaki damar je napregnut, oči do iskolačenja da ne bi neko vanka, onako vanjski zapjevao neku neprikladnu, nelagodnu pjesmu, da ne bi drugačije šta pomislio. Zabraniti nepoželjnu pjesmu “Uaaaa.“ Vikače zaustaviti, u skladu sa minut-dva, nametnuti im drugačije pjesme, po mogućstvu što proevropskije i neovisnije.
Jurnjava ko je prvi zapjevao, utišati glas po svaku cijenu, jer tako kaže hor bečkih dječaka, suviše je nekako populistički, neprikladno, jer takva nije nakana velikih ušiju.
Pojačan impuls, u mozgu, nadražen snažnim signalom iz emitera, radiodifuzne operative, pored antena, opominje i odmah se mora zauzeti odbramben stav. Dobro je kada se iz dobra pjeva, pročisti se grlo, evo ruka da je tako.
Dapače, to se ne smije, repertoar je usvojen, antene su odredile frekvenciju, crno ti šaltanje ako odeš van sistema.
Protokol je to. Kad si u protokolu, obavezna je mašna i karta, ulaznica za viziju.
Po svaku cijenu zaglušiti polisono pojanje, mora biti unisono, dok smo vječni, jer unisonu svi moramo čuvati da je ko ne ukrade. I što je ko više „pljeva“ i u srce mu „pljeva“ i u novčaniku, sve mu cvjeta.
Prvi ešalon šaptača i dojavilaca, sa visokom i dugotrajnom školom šppijuniranja, samozadovoljno posmatra ceremonijal, i u provizorijumu, znajući kako je težak put bio, da bi se stiglo tu.
Koliko oburdanih šupa, kokošinjaca, podruma, sve u skladu sa dojavnim zakonom, pa nije čudo da se zdrave, dobijajući po dugogodišnjem stažu titulu špijunara.
U drugom ešalonu, prstenu (ali vanjskom), zbog zabilježbi i uknjižbi su kandidati za napredovanje, za prekomandovanje od špijuna, do špijunara, željni medalja i priznanja, po njihovu cijenu. Oni su dojavnici. Sve bi im povjerovali da ne lažu.
Najviše grizu oni iz trećeg reda, nestrpljivi, najglasniji su sa skandiranjem, dlanove su zacrvenjeli od silnih aplauza, da se vječno čuje.
Antene se okreću, uši rastu i naprežu se do natčovječanskih mogućnosti, angažovani su svi, da se okreću, sa beskrajnim horskim ponavljanjem istosti, o vječnosti i kojekakvim ( gladnim- nema veze) prolaznostima.
O supremaciji nove klase, novih bogatuna, novih europskih poimanja i svjetlonazora.
Vatrometi, Potemkinovi zaseoci, jede se zlatnom kašikom, kavijar teče, šampanjac iz slavina, eksplozija osobitosti, od onija drugija.
Monitoring, špijunoning, kastig, kasting...
Sve slobodno, slobodanskije, najslobodanskije. I ja Slobodan. Do iznemoglosti.Samo tako, samo tako. Mi znamo kako.
Zastave... Zastave.
(Autor je književnik
i književni kritičar)